Irma Omerzo: VIZITA

Potrebno je 9 boca krvi, 2 kvadratna metra kože, 5 milijuna dlaka, 1 vjedro masnoće, 640 mišića vezanih uz 206 kosti, 100 000 kilometara krvnih žila, 1 srce, 2 plućna krila, 2 bubrega spojena okomito s mokraćnim mjehurom, 1 želudac, 9 metara crijeva, jetra, 32 zuba, 1 mozak i skupina osjetnih organa. Spoj vode, ugljika i šačice jednostavnih kemijskih elemenata, koje je moguće pronaći bilo gdje? Ili nevjerojatno složen sustav sastavljen od 5 milijardi milijardi milijardi atoma? Oboje, i još beskonačno mnogo toga. Putovanje na koje krećemo svi, no koje je, uvijek i iznova, drugačije i neponovljivo: ljudsko tijelo.

Premijera 11. ožujka 2009. u 20 h, Kino SC
Izvedbe: 12., 13. i 14. ožujka u 20 h, Kino SC

Autorica i koreografkinja projekta: Irma Omerzo
Izvođači i koautori pokreta: Silvia Marchig, Sonja Pregrad i Darko Japelj
Plesačica na filmu i asistentica koreografkinje: Zrinka Šimičić
Scenografija: Lara Badurina
Glazba: Samuel Sacher
Tekst: Dubravko Mihanović
Svjetlo: Zdravko Stolnik
Video: Jasenko Rasol

“Vizita” je atipična plesna predstava koja govori, i pleše, o ljudskom tijelu. Dobro nam došli u “Vizitu”!

M. Petković: «Raditi! Raditi…» / Pokušaji 6, 9, 11

Premijera: 19. ožujka u 20 sati, velika dvorana Teatra &TD
Izvedbe:  20. i 21. ožujka u 20 sati, velika dvorana Teatra &TD

Redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturška suradnja: Nina Horvat, Sonja Pregrad
Igraju:  Ana Karić, Suzana Brezovec, Maja Katić, Tomislav Krstanović, Sonja Pregrad, Helena Petković, Petar Sarjanović

Ova predstava okuplja različite izvođače, glumce i neglumce i kolektivnim istraživačkim radom nastoji pronaći zajednički nazivnik različitih svjetonazora.
Tematski spajajući Čehovljeve Tri sestre i fragmente/sjećanja/pokušaje iz 1968. godine, pokušava  progovoriti o svijetu u kojem živimo i zajedničkom osjećanju u njemu, te o odnosu između rada i nerada, korisnog ili nekorisnog, proizvodnje i trošenja i oblicima slamanja društva i pojedinca pod zakonima društveno-političkih sistema.

Izvedbeno istražujući društvenu igru, principe pobune, vrste razgovorancije (prazna diskusija, ogovaranje, sjećanje, čuđenje…), međuljudske odnose, intimne slabosti i dileme te način na koji mediji utječu na naše stavove, iskustvo i djelovanje, pokušali smo napraviti predstavu koja kreira neki mogući odgovor na nemoć u kojoj se nalazimo.

«Treba raditi. Treba raditi.» govori jedan od likova želeći pobjeći od dosade, od praznine u sebi. Treba izmisliti nekakav posao. Može biti i potpuno beskoristan. Raditi! Daje dobar osjećaj, ali je kao droga i treba ga sve više i više. Pa radi sve više i više. Proizvodi beskoristan materijal i to što ga slama jedino je što ga drži na životu. Progutao ga je žrvanj koji je sam stvorio… A dosada i praznina su ostale.

Što se dogodilo s vjerovanjem da naporan rad i sloboda izbora donose ispunjenje životnih ciljeva i da će, budeš li spreman, očekivana prilika svakako naići? Treba li se boriti za promjene? Što se uopće treba promijeniti? Što kad se izborimo za promjenu? …